Davor Dragičević za BLink o djetinjstvu, sjećanju na Davida, životu u Beču, Šmitu, Memiću…

Ime Davora Dragičevića je svima poznato, ne samo u Banjaluci, Srpskoj, BiH, već i mnogo šire. Na trgu Krajine je uspio u nekoliko navrata okupiti više ljudi nego sve političke opcije na raznoraznim predizbornim ali i postizbornim protestima.

Davor svoje pristalice nije dovozio u autobusima, nije im nudio sendviče, neradne i plaćene dane, nije im nudio pozicije niti bolje plate. Naprotiv, biti na skupovima Pravde za Davida vrlo lako je moglo donijeti problem građanima koji su se odvažili doći na trg, posebno od strane vladajuće političke opcije u Srpskoj, i to u vidu otkaza, prijetnji, smanjivanja plata, raznoraznim pritiscima.

Pripadnici “Pravde za Davida” ili popularno “Pravdaši” već više od četiri godine su meta javnog servisa Republike Srpske, agencije SRNA, medija bliskih vladajućem SNSD-u kao i raznih portaloida i blogova, bez potpisa i impresuma. Pripadnici MUP RS ih takođe nisu štedjeli i protiv pripadnika PzD podnesene su stotine prijava koje su kasnije sve redom padale na banjalučkim sudovima.

Davor je izgubio najvrijednije u životu, svog sina, a potom je na skandaloznoj pres konferenciji MUP RS njegov David okarakterisan kao lopov, narkoman i samoubica. Nakon mnogobrojnih protesta, dodatnih istraga, ustanovljeno je da je David zapravo otet i ubijen, a njegovo tijelo je pronađeno na ušću rijeke Crkvena u Vrbas, mjestu koje je danas poznatije kao “Davidovo srce”.

Davor je u ove četiri i više godine prošao golgotu, nakon velikih nemira u Banjaluci otišao je u Beč i nakon dvije godine svojevrsnog izgnanstva a nakon odbijanja političkog azila od strane austrijskih vlasti se vratio u BiH, i u svoju, ali nikad dalju, Banjaluku.

Proces David Dragičević je preuzelo Tužilaštvo BiH ali i dalje nema zvaničnih pomaka niti podizanja optužnica. Davor je, kako je i obećao, od 27. marta u Sarajevu, ali na livadi, u šatoru, tik do ulaza u samo Tužilaštvo. Za portal BLINK je podijelio svoja razmišljanja, govorio o sjećanju na Davida, dane provedene u Beču, odnosu sa Murizom Memićem, ali i šta mu je Banjaluka značila nekad, a šta sada, nakon gubitka sina i povratka iz Austrije.

BLINK: Više od četiri godine je prošlo od nestanka, a potom i ubistva tvog Davida. Još uvijek se ne zna potpuna istina o Davidovoj smrti. Kako se osjećaš nakon svih ovih godina tvoje borbe za istinom?

DAVOR: Iskren da ti budem osjećam se ponosno u ovoj borbi, kao i na moje dijete. Ako me moj David posmatra odnekud nadam se da je ponosan na mene i na čitavu svoju porodicu, a posebno na grupu Pravda za Davida, kao i na sve koji su dali doprinos u ovoj borbi. Međutim, ovo sve u društvu je jedna paranoja. Samo kad se vratim unazad 4 godine, šta smo ja i moja porodica prošli, kao i pripadnici grupe PzD, jasno je u kavoj smo paranoji. Sad sam na livadi ispred Tužilaštva BiH, u šatoru, dok je moje dijete u crnoj austrijskoj zemlji. U slučaju otmice i ubistva mog sina je sve jasno, a svi opet i ipak ćute. Ono što ostavlja gorak ukus, što ostaje za naredne generacije, jeste ljaga na institucijama Reublike Srpske i BiH, posebno na MUP RS i Okružnom tužilaštvu Banjaluka.

BLINK: Kada pomisliš na Davida, šta ti prvo padne na pamet, koja uspomena?

DAVOR: Poljubac i njegov miris. Evo i sad osjetim njegov miris, miris njegovog prisustva. Kad sam se vratio iz Austrije i ušao u Davidovu sobu, prvo što sam osjetio bio je njegov miris. David kad te poljubi onim svojim usnama, to je ono što meni treba u životu, treba mi dijete moje. Jedan njegov poljubac je kao 58 fakulteta, i osjećaj kad mu dodirnem kosu. Toliko je tu doživljaja, zagrljaja, paljeće slavske svijeće, kupanje na bazenu, a sada… sada toga više nema, a njegove ubice su na slobodi.

BLINK: Vaši prijatelji, ali i javnost kasnije, su se uvjerili u veliku povezanost i sličnost između vas i vašeg sina. To je bila posebno jaka veza oca i sina, koja je bila i očinska, ali i drugarska, ako ne griješimo?

DAVOR: I ne vidim da je bila posebna jer je to meni sve bilo normalno, i to očinstvo i drugarstvo. Čovjek 5 godina nosi kamen i džepu pa se navikne na njega i poslije ne može bez njega. A tek tvoje rođeno dijete… ko bi mogao i pomisliti da će se ovo na kraju njemu dogoditi i na taj način i da će me odvojiti od mog najvoljenijeg bića, od mog smisla života. Dobio sam huju i ogorčenost i, od svega toga, želju za osvetom jer ja jednostavno ne mogu protiv sebe, to je jednostavno jače od mene.

BLINK: Da li vam se i danas javljaju Davidovi prijatelji iz škole i sa fakulteta? Dogodi li vam se situacija da vam neko ispriča neku anegdotu o Davidu za koju ranije niste znali?

DAVOR: Poslije njegovog ubista, na žalost, saznao sam toliko stvari o svom Davidu. Jednom dječaku koji je osoba sa posebnim potrebama David je kupovao sendviče i sokove, davao mu i nešto novca. Takođe, znao sam da je napisao dvije pjesme, ali nisam znao da je on zapravo napisao mnogo pjesama za koje ja prije nisam znao. Toliko talenta, toliko radosti života je bilo u njemu.  Nas dvojica smo zapravo dosta slični, samo je on bio jedno hiljadu puta bolja osoba od mene i hrabrija. Ipak, David je, poput mene, bio vuk samotnjak, odnosno uvijek se oslanjao samo i isključivo na sebe. Imao je jako mnogo prijatelja, ali nikad nikoga ne bi doveo u problem ili nevolju, sve je trpio i rješavao sam. Veliko je srce njegovo bilo, dosta sam ga savjetovao ali je bio svoj i nije se ničim dao sputati.

Davor Dragičević prije tragedije

BLINK: Vratimo se na period prije tragedije koaj vas je snašla, možete li nam reći ko je zapravo bio Davor Dragičević, kako biste sebe opisali?

DAVOR: Iako sam Banjalučanin, rođen sam u Sarajevu 1969. godine zbog oštećenja porodilišta prilikom velikog zemljitresa u Banjaluci. Majka je porijeklom od Sanskog mosta, otac je iz jednog sela blizu Gradačca. Roditelji su mi bili razdvojeni, otac je živio i radio u Švajcarskoj, a majka u Libiji, u Tripoliju. Majka me je odvela u Libiju i tamo sam živio 4 godine, od 1976-1980.godine.

Nakon bombardovanja Tripolija, majka me je iz sigurnosnih razloga vratila u Banjaluku kod njenih roditelja, mojih dragih dede Milošu i bake Dare. Kod njih sam doživio veliku ljubav i pažnju i imao sam presrećno djetinjstvo, prvo na Hisetama, a kasnije smo preselili u centar, prekoputa Pošte. Završio sam OŠ Jovan Jovanović Zmaj, a kasnije Elektrotehničku školu.

Otac me je zvao u Švajcarsku, ali je meni bilo zanimljivo da počnem, iz fore, raditi kao konobar, što je tada bio divan posao. Kada je izbio rat, ranjen sam kao pripadnik VRS, a onda sam se u Banjaluku vratio 1996.godine. Tada sam upoznao Suzanu, dobili smo dvoje divne djece, Davida i Teodoru. Radio sam mnogo, i po tri-tri četiri posla istovremeno, ali sam sve stekao, zajedno sa Suzanom, za svoju djecu. Živio sam svoj život, imao sam svoje prijatelje, nikad me nisu zanimale provinncijske price, taj instant nacionalizam jer sam dobro znao ko sam i šta sam. Bez obzira na naš kasniji razvod, naša djeca su uvijek bila srećna.

I eto dogodilo se to što se dogodilo, i ta naša kuća koju smo teško stekli, je sada prazna. Vjerujte mi, da u njoj nije Davidove sobe, da bih je najradije zapalio.  Imao sam sretan život, imao svoju djecu, gledao svoje i ni na koga nisam bio zavidan, Suzana i ja smo imali svoj san. Nismo imali ni za kirije. David kad se rodio se igrao sa kutijom od Bambi keksa. Ali smo se borili, kupili tu kuću. I onda je sve za nekoliko sekundi nestalo.

BLINK: Nakon velikih nereda i Banjaluci i policijske represije nad pripadnicima grupe PzD ali i običnim građanima otišli ste u Beč i tamo bili dvije godine. Imali smo priliku nas dvojica i tamo razgovarati tada. Kako se danas sjećate perioda provedenog u Beču?

DAVOR: Vidio si i sam kakav je to grad. To je drugi svijet, drugi univerzum. Ja taj grad sada doživljavam kao svoj, više i od Banjaluke i od Sarajeva. Tamo su ljudi koji su mi napunili dušu, pomogli da se oporavim i fizički i psihički. Ne mogu zaboraviti moje prijatelje Denisa koji mi je besplatno ustupio svoj stan tamo na korištenje, Jelenu koja mi je isto mnogo pomogla i mnoge druge dobre i drage ljude. To je neko drugo okruženje, mnogo zdravije. Šteta samo kad vidim kako mi ovdje i gdje proživljavamo svoje živote i živote svoje djece. Za koga glasamo, koga biramo… Sa nekim ljudima iz Beča više nisam u kontaktu, veliko im hvala za svu podršku, iako su nam se putevi razišli. Divan grad i divni ljudi, i Austrijanci kao i naša dijaspora. Nadam se da ću jednog dana, ako bude sve kako treba, živjeti u Beču.

BLINK: Nakon odbijanja austrijskog suda da dobijete azil, vratili ste se u Banjaluku. Ko vas je prvi dočekao i kakav je bio osjećaj vratiti se u svoj grad koji vam je nesumnjivo mnogo dao ali i oduzeo?

DAVOR: Sletio sam avionom 27. oktobra prošle godine, eto prije skoro pola godine, u Sarajevo. Već 30.oktobra je bila treća konferencija koju je organizovao Put pravde u Banjaluci. Ifet (Feraget, prim. nov) i ja smo sjeli u auto i krenuli, i na ulasku u Banjaluku me Ifet pita kakav je osjećaj biti nakon 3 godine u Banjaluci, osjećaš li šta. Rekao sam mu da ne osjećam ništa. Kad sam ušao u svoju kuću, kao da sam ušao u neku štalu, užasan osjećaj. Ipak, obradovao sam se ljudima, mojim prijateljima, i kujici Luni, inače cuki mog Davida. Zanimljivo je da me je Luna odmah prepoznala i nije se htjela razdvojiti od mene. Vrijeme će na kraju pokazati da li sam ja bio ili nisam bio u pravu, ali, na žalost, velika većina mojih sugrađana je, svjesno ili ne, dala podršku ljudima i sistemu koji je ubio mog sina.

BLINK: Danas ste u Sarajevu, kako se i najavili, pred zgradom Tužilaštva BiH, iz razloga što pravosudne institucije nisu ostvarile napredak u procesu ubistva vašeg sina. Kako su vas prihvatile Sarajlije, kakav je odjek u javnosti izazvao vaš dolazak u glavni grad BiH?

DAVOR: Očekivao sam podršku, ali ovo je prevazišlo moja očekivanja. Kuhaju mi pite, 24 sata su sa mnom, ljudi su ljudi svugdje, u Banjaluci, Beču, Sarajevu. Nijednu neprijatnost nisam doživio. Ovo je iskrena podrška, ali jasno je da se ljudi dijele samo na ljude i neljude. Ljudi postoje ali ne postoje institucije, to se potvrđuje na današnji dan.

BLINK: Predstavnici međunarodne zajednice u BiH su te ovdje u Sarajevu takođe obilazili, što zvanično, šti nezvanično. Da li je iko od njih najavio neke konkretne mjere ili podršku tvom slučaju?

DAVOR: To je jedno obično političko palamuđenje. Čekam razgovor koji je Ifet najavio sa Kristijanom Šmitom, ne bude li ni on ništa uradio imam želju da ga lično istjeram iz ove zemlje, ako treba za uši, jer su i mene deportovali iz Austrije. Nek idu u svoje zemlje pa nek tamo prave system, imamo mi dovoljno pameti ali prvo trebao ove naše istjerati i početi praviti red.

BLINK: Još jedan otac se bori za istinu o smrti svog sina, a to je Muriz Memić. Koliko često se čujete se Murizom i koliko vama znači njegova podrška i borba?

DAVOR: Muriz je bio, vjerovali ili ne, prije sat vremena kod mene vodje ispred Tužilaštva. Dođe kod mene često, koliko mu vrijeme i obaveze dozvole. Muriza sam upoznao u aprilu 2018.godine, i nakon 5 minuta sam shavtio da taj čovjek neće odustati od svoje borbe, kao ni ja. Šta god Muriz Memić uradio ikada ja ću biti uz njega do kraja.

Moraću uzeti pravdu u svoje ruke

BLINK: Javnost vas vidi isključivo kao oca koji se bori za pravdu za svog ubijenog sina. Jeste li razmišljali o danu kada će, svi se nadamo, Davidove ubice biti osuđene. Kako vidite taj dan i dane koje bi uslijedili poslije? Čime biste se posvetili u svom životu kasnije?

DAVOR: Ja sam realan čovjek. Iskreno, ne vidim taj dan, vjeruj mi. Posebno ono što ja tražim, jer ja hoću sve učesnike i nalogodavce tog zločina, a ne njih pa koje hoće da isture. Kad bi bilo to da se riješi, ja znam dobro šta bih. Sa druge strane, nema moj život više smisao, a ako se to ne riješi, ja ću, opet ponavaljam, morati uzeti pravdu u svoje ruke, pa nek i to ostane za buduće generacije.