U opštem političkom ludilu i bunilu jedan mladi političar smjelo je progovorio o skrajnutom pjesniku i institucijama njegove države. To ne smije proći neprimijećeno. U pitanju je čast i dostojanstvo politike. Ako ova smjelost ne preživi i ne ostavi dublji trag, neće preživjeti ni političar, ni njegova politika, napisao je sudija, Branko Perić u kolumni za Nezavisne novine.
Riječ je o Drašku Stanivukoviću, gradonačelniku Banjaluke.
Povodom inicijative JU Biblioteka “Branko Ćopić” iz Broda za prikupljanje sredstava za izgradnju spomenika pjesniku Dušku Trifunoviću, gradonačelnik Draško Stanivuković oglasio se reagovanjem: “Moram jasno reći da činjenica da se za podizanje spomenika jednom od najznačajnijih pjesnika ovih prostora sredstva prikupljaju putem donacija predstavlja veliku sramotu našeg društva i institucija. Obaveza institucija nije da budu pasivni posmatrači, već da preuzmu odgovornost i pokažu da prepoznaju vrijednost kulturnog nasljeđa. Odnos prema velikanima govori o nama samima i o tome kakve poruke šaljemo budućim generacijama!”
Dirnula me Stanivukovićeva izjava. Prvi put sam doživio da je jedan mlad čovjek, koji se lavovski bori sa vještinama politike, progovorio srcem, najiskrenije, ljudski, sažeto i filigranski precizno o mrtvom piscu, njegovom velikom djelu i njegovom značaju za kulturno nasljeđe Srba, ne libeći se da ukaže na odnos društva i državnih institucija prema pjesniku. Odzvanja supstancijalnom punoćom, kao antologijski omaž Dušku Trifunoviću i njegovom djelu.
Čak i da Stanivuković više ništa ne učini za podizanje spomenika Dušku, učinio je mnogo. Njegova politička odrešitost uliva nadu da bi Duško mogao dobiti skroman spomenik, ili bar bistu, i u Banjaluci, a ne samo u rodnom Brodu. Duško nije zavičajni pisac da bi imao samo spomenik u Brodu. Duško je nacionalna gromada. Najveći. Mjesto mu je u Banjaluci!
Razloga ima mnogo, a i mjesta za skroman spomenik, takođe. Gdje god mu posadite spomenik, on će da svijetli zvjezdanim sjajem: ispred zgrade Televizije, ispred Univerzitetske Biblioteke, ispred Filozofskog fakulteta, ispred Narodnog pozorišta (u kome se još ne izvode njegove predstave), u parku kojim noću šetaju zaljubljeni, nad Vrbasom koji se uliva u njegovu Savu…
Vrijedni ljudi iz Broda čine sve da Duško živi. Trude se i vladajuće politike. Nema načina da im se oda priznanje za trud koji ulažu. Ali, čini se da država ne čini mnogo da Brod živi i razvija se. Tužan sam svaki put kad odem u Brod i vidim da tamo još samo entuzijazam živi.
Priredio sam tri knjige o Dušku Trifunoviću. Provodio sam mnogo vremena s njim i prije i poslije rata. Sklapajući knjigu razgovora navodio sam ga da progovori nešto o vladajućim politikama. Nije se dao navući na tanak led! Sasvim ozbiljno, rekao mi je: “Ja sam tim ljudima zahvalan. Oni rade posao koji ja ne znam da radim. Da njih nema, možda bih ja morao da radim ono što ne znam.”
Izjavu Stanivukovića mnogi će vidjeti kao čisti populizam. Stanivuković se po populizmu ne razlikuje od svojih političkih protivnika. Ne bih ga optuživao i odbacivao samo zbog toga. Vjerujem da je toliko pametan da svoju iskrenost o važnom društvenom pitanju neće olako prokockati. I nadam se da će, poučen tužnim slučajem Duška Trifunovića, naći načina da vrati dostojanstvo i oda dostojno priznanje piscima, glumcima, slikarima, vajarima i drugim kulturnim stvaraocima koji su svojim djelom obilježili svoju epohu i ostavili trag u kulturnom nasljeđu Banjaluke i Republike Srpske. Umjetnici ne traže ništa. Njihova djela su spomenik. Ali vlast treba da spomeničkim obilježjima pokaže svijetu i mladima koji dolaze da ima, poštuje i cijeni svoje kulturne velikane i kulturno nasljeđe.
Kolumna je objavljena u Nezavisnim novinama
