“TRUDIM SE DA NIKAD NE IZNEVJERIM DIJETE U SEBI” Vukomanović o filmovima, ljubavi, porodici, uzorima… (VIDEO)

U novom izdanju Blink leksikona ugostili smo novinarku i savjetnicu gradonačelnika Banjaluke za medije, Tanju Vukomanović. Nismo puno razgovarali o poslu, novinarstvu i politici, nego smo se dodakli nekih drugih, opuštenijih i ljepših tema.

Otkrila sam je šta radi u slobodno vrijeme, koji su joj omiljeni filmovi, ima li sreće u ljubavi i ko joj najviše nedostaje.

Šta bi prvo pokazala nekome ko dođe u Banjaluku?

Ono što je u Banjaluci stvarno najljepše jeste Gospodska ulica, naš Kastel, šetnje uz Vrbas, Banj brdo, aleje. Mislim da niko ne može doći u Banjaluku a da to ne vidi. Nakon te turističke ture, mislim da bih pokazala sladoled kod Slavice, vjerujem da sam sve prijatelje, roditelje, ko god da je dolazio u Banjaluku vodila tamo. Nakon svih ljepota koje Banjaluka ima, nekome su to ćevapi, nekome pivo, ja bih izabrala sladoled.

Šta nedostaje Banjaluci?

Prvo što mi padne na pamet jesu parking mjesta. Tražim parking i kada dođem na posao i kada dođem kući. Kruženje oko zgrade, oko grada, gdje god da idem prvo mi je u glavi gdje da se parkiram. Trudim se da što više idem pješke ili trotinetom ali kada idem autom bilo gdje, problem je. Najgore mi je kada dođem kući, svako veče kružim oko zgrade. Parking mjesta definitivno nedostaju Banjaluci.

Pogledajte video:

Imaš li vremena za sport?

Imam da gledam, da treniram baš i ne. Malo sam lijena po tom pitanju. Kretala sam sto puta u teretanu, uplatim, dogovorim i sve to traje pet dana. Kada sam imala više vremena, voljela sam da trčim, to me opušta. Za treniranje nemam vremena ali rado gledam, pratim, živim sa sportistom i ekran mi je non-stop zelen. Za sport imam vremena, ali u kući.

Novinarstvo ili politika?

Novinarstvo. Definitivno novinarstvo iz mnogo razloga, mada to vuče za sobom mnoga pitanja, zašto sam ovdje i slično… To je tema za neku drugu emisiju.

Razlika između posla u redakciji i gradskoj upravi?

Razlika je ogromna. Jedino što je isto jesu stres i puno posla. Puno je tu razlika, u redakciji ispitujem, tražim, istražujem, a ovamo je sadržaj koji mi nudimo. U redakciji postavljam pitanja, u gradskoj upravi odgovaram na njih. Puno je lakše u redakciji i ja sam možda jedina osoba koja je siguran i stalan posao u privatnom sektoru zamijenila za nesiguran i nestalan u državnom koji ima puno više posla. Tako je ali ne kajem se, još uvijek nas ideja drži.

Najgora osobina kod ljudi?

Bahatost. Sve mogu da razumijem, nekad čovjek mora i da se snađe, da slaže i da nešto preskoči, ali bahatost mi je definitivno najgora osobina. Najnepotrebnija, da tako kažem. Možda još i ljudi koji ne mogu ništa sami u životu, koji imaju po 20, 30, 40 godina i ništa ne znaju i ne mogu sami. Tačno se vidi kome je mama cijeli život govorila: “Neka ja ću”.

Jesi li timski ili solo igrač?

Oboje, s tim da generalno volim biti sama, krug ljudi koje poznajem je jako uzak i već 20 godina su to isti ljudi, nisam neko ko je puno u gužvi. U malo timova se uklapam, sada sam u jednom što se tiče i posla i prijatelja. Super je biti solo igrač ali je nevjerovatan osjećaj pripadati nekom timu.

Partizan ili Crvena Zvezda?

Partizan. Partizan pa deset mjesta prazno.

Omiljeni film?

Film koji baš volim je “Gospodar prstenova”. Film koji bih izdvojila kao remek djelo je “Kum”. I film za koji ne mogu reći da mi je omiljeni ili najbolji, ali onaj koji je na mene ostavio najveći utisak posljednjih godina jeste korejski film “Parazit” koji je dobio Oskara.

Omiljena serija?

Omiljena serija mi je “Kuća od karata”, jedna od onih serija koje bih mogla ponovo i ponovo da gledam. “Igra prijestolja” ne mogu da ne spomenem, bez obzira na očajan kraj, ostavila je utisak. Volim da gledam komedije i sitkome, ja i dalje gledam RTL2 i Teoriju Velikog Praska naveče kada uhvatim vremena. Te serije su obilježile jedan period našeg života.

Imaš li neki dnevni ritual?

Pored ovih uobičajenih, kuća, posao, čišćenje, ponekad serija, već dugo godina svaku noć vratim sve i jedan dnevnik koji sam propustila taj dan. To je nekih pet-šest programa, nekada zbog posla, nekada sam tražila teme, sada tražim šta izvještavaju o nama.

Svirka ili klub?

Svirka definitivno. Za mene nije izlazak ako ne mogu da sjedim i uživam u muzici, to znaju sve moje drugarice. Uvijek ima neka stolica za mene i ja uživam u svirci. Klub nikako.

Ko ti je uzor?

Da imam neku posebnu osobu koja mi je uzor – nemam. Možda imam nešto što me vodi, a to je da ne bih voljela da izdam onu malu sebe, tu djevojčicu koja je imala čiste želje, čiste namjere i čiste snove. Uvijek se držim toga da to malo dijete u sebi ne iznevjerim.

Imaš li neostvarenih želja?

Da svi ljudi koje volim, bar ovaj uži krug i ja budemo bar u istoj državi, ako već ne možemo u istom gradu. Ja sam jako vezana za prijatelje i za porodicu i ova nesrećna situacija me odvojila od nekih ljudi koji nisu htjeli, a morali su da odu. Imam želje da svoje prijateljice ne gledam preko Skype-a, da se sa majkom ne čujem preko WhatsApp-a i zbog toga želim da ljudi koje volim budu malo bliže. Nadam se da će jednog dana stvarno biti tako jer previse smo udaljeni jedni od drugih.

Kako provodiš slobodno vrijeme?

Nemam slobodnog vremena.

Kako je raditi Stanivukovićevim tempom?

Izazovno. Taj čovjek ima nenomalnu energiju koja je nekada za mene neshvatljiva. Umorimo se svi, popadamo bukvalno, ali navikli smo se na to i da je ovo sada naša prilika. Shvatili smo ovo kao period kada moramo ostaviti rezultat, kada moramo raditi najbolje što možemo i koliko god da je naporno i preopterećeni smo, ipak nije teško. Neki ljudi nam se čak i smiju, ali nas još uvijek, a i dalje će, drži ideja i ideal zbog kojeg smo ovdje. Ništa nije teško kada vjeruješ u to nešto.

Na koju svoju osobinu si najviše ponosna?

Ponosna sam na snalažljivost, nekad samu sebe iznenadim kako se u momentu znam snaći. I još, neki kažu da je to mana, ali ja uvijek u ljudima vidim ono dobro i vodim se tim da nikada ne uradim nekome nešto što ne želim da bude urađeno meni.

Koju muziku slušaš?

Zavisi od raspoloženja, Gibonni, Balašević, Haustor, nekada Gunsi, Beogradski Sindikat, Sting… Ono što ne mogu jeste ovo novo, šta god to bilo. Svi smo se zgrožavali na turbo folk, ali to je umjetnost za ovo što danas ljudi snimaju.

More ili planina?

Planina, ali ne zimi. Više planina u proljeće, i more, ali da nije ljeti. Nisam neki morski tip, ne volim vrućine, mada volim odmor i opuštanje, ali više mi planina odgovara.

Imaš li vremena za ljubav?

Vremena za ljubav uvijek mora biti. Mogu reći da posljednjih godina imam više sreće nego vremena i hvala što imam nekoga ko trpi mene i  to što me nema, jer sam možda sve zapostavila, pa nekada i sebe, zbog svega ovog što radimo. Ali mogu reći da na tom polju imam sreće.