Umjesto teksta o 13 zvjezdica. Posvećeno Slađani Kobas

Tog 9. februara 2006. godine sam trebao raditi jedan sasvim običan novinarski zadatak.

Priča o kojoj sam trebao da izvještavam ticala se najava promjena zakona koji definišu civilni vazduholovni saobraćaj iznad BiH.

Već sam snimio dvije izjave, kada sam, nešto poslije 12 časova, dobio sam poziv tadašnjeg urednika vijesti.

– Znaš li ko je Slađana Kobas? – upitao me je.

U tom trenutku mi to ime i prezime nije mnogo značilo pa mi je urednik rekao da je u pitanju jedina preživjela beba iz banjalučkog porodilišta 1992.godine kada je, zbog zatvorenog koridora i nemogućnosti da se iz Srbije dopremi kiseonik za inkubatore, umrlo dvanaestoro novorođenčadi.

– Umrla je sinoć – kratko mi reče urednik.

– Nismo dobili informaciju da je preminula, a komemoracija je već bila danas u 10 časova. Da li bi mogao otići u Prijedor sa snimateljem odmah i da pokušaš naći njenog oca ako je kod kuće, da uzmeš izjave i napraviš priču? – upita me urednik, kao da imam nekog izbora da odbijem zadatak. Nikad do tada nisam radio tako tešku životnu priču i nisam znao šta će me očekivati na samom terenu.

U roku od 20-tak minuta krenuli smo put Prijedora.

Relativno brzo smo pronašli zgradu u kojoj je živio Stojan, Slađanin otac.

Pokucao sam na vrata na kojima je stajala pločica sa prezimenom “Kobas”.

Vrata je otvorila uplakana starija gospođa i u stan pustila mene i snimatelja. Čitav stan je bio ispunjen ljudima, uglavnom ženama koje su samo jecale. Niko nije govorio ništa. Samo jecaji.

Odjednom se iz jedne sobe pojavi Stojan čije su oči bile crvene od suza koje su se neprestano slijevale niz njegovo lice.

Rekoh mu da sam novinar i da sam došao da uradim priču o njemu, maloj Slađani, njenoj borbi za život koja je, na žalost, završila prerano i tragično.

Stojan uzdahnu i reče mi:

– Hajde sa mnom da vidiš moju bebu.

U tom trenutku ne znam šta mi je prolazilo kroz glavu, ali dok sam živ sjećaću se te Stojanove rečenice. Stojan me je uzeo za ruku i odveo u Slađaninu dječiju sobicu. Na sredini sobe je stajao mali bijeli kovčeg koji je bio otvoren. Pogled na Slađanino lijepo i blijedo lice, sklopljene oči, kao i njene fotografije oblijepljene po cijeloj dječijoj sobi učinio je da na trenutak ostanem bez vazduha.

Među fotografijama se izdvajala ona na kojoj je mala Slađana sa legendarnim Vladom Divcem koji je bio njen domaćin i dobročinitelj u Americi kada je išla na jedan od mnogobrojnih medicinskih tretmana.

Stojan mi je dao izjavu, pričao je o svojoj Slađani. Nisam ga prekidao jer nisam znao šta da ga pitam i šta da mu kažem.

Na povratku u Banjaluku žurili smo da smontiramo prilog za viijesti, a do redakcije nismo progovorili nijednu riječ.

Prije dvije godine, u junu mjesecu, preminuo je Stojan Kobas, nikad prežalivši smrt svoje ljubimice.

Imao sam samo jedan susret sa tim čovjekom, a opet mi taj susret i dan danas budi jedno od najsnažnijih i najdubljih emocija.

Stojan je za svoju Slađanu živio, bila je to ljubav roditelja u svoj svojoj ljepoti ali obilježena beskrajnom očinskom tugom.

Slađana Kobas  je rođena 18. juna 1992. i uz Marka Medakovića bila jedina preživjela beba koje su rođene u periodu od 22. maja do 19. juna te ratne godine. Svojih 13 godina života provela je boreći se za život, a nedostatak kiseonika joj je kao bebi napravio trajno oštećenje vida, mozga i pluća.

Od toga ratnog maja prošlo je tačno 30 godina, a Krajina je tada ostala bez svojih 12 zvjezdica.

Te bebe imaju svoja imena i ne smijemo da ih zaboravimo:

Bojan Tubić

Dušana Komljenović

Zilha Delić

Milena Sandić

Safeta Medić

Nađa Puškar

Živka Knežević

Dragoslava Jaćimović

Fatima Dedić

Dušanka Đukić

Majda Đuran

Grozda Rauš

… a 13 godina kasnije otišla je i trinaesta zvjezdica – Slađana Kobas.