Ostavite prosvjetu na miru!

Mislim da su prosvjetni radnici (a i ostatak nacije) dovoljno kažnjeni što im se govori da je posao privilegija, a ne obaveza i pravo svakog pojedinca.

Svako od njih ulaže ogromne napore da savlada svakodnevne probleme izmirenja obaveza, konstantne borbe da vodi vrlo skroman, ali koliko-toliko normalan život u totalno izvitoperenoj zemlji, vaspitno zapuštenoj u svakom mogućem pogledu, u odsustvu elementarne kulture u međuljudskim odnosima i apsolutno uništenom vrijednosnom sistemu.

Prosvjeta radi preko svojih mogućnosti, u uslovima rada koje sami moraju da stvaraju, dobijajući zaradu kojom ne mogu da pokriju troškove, a nije mali broj onih koji i ono što praktično nemaju (mislim na novac) ulažu da bi djeci poboljšali uslove učenja.

Roditelji su nezadovoljni jer su nerealni, a jasna je granica dijela koji je do nastavnika (prenošenje znanja), i učenja (što je do učenika). Nastavnik može da im organizuje nastavu, da ih uputi u tehnike učenja, ali oni su ti koji moraju da stiču znanje, ne usput i skrštenih ruku, već kako je predviđeno i kako su učenici činili generacijama unazad.

Nove tehnologije mogu da pomognu u tome, ali nisu svemoguće (naprotiv, vrlo su limitirane), mogu motivaciju učenika da podignu na viši nivo, ali isto tako mogu da ih udalje od klasičnog pristupa u učenju (što je pogubno). Učenje je delikatan proces, zahteva značajan stepen samodiscipline i organizacije (mnoga djeca, vjerovatno, imaju i u tom smislu ograničene uslove, ne svojom krivicom).

Zanimljivo bi bilo pokrenuti u školama, gdje postoje uslovi za to, časove koji će biti isključivo posvećeni učenju usvajanja gradiva. Djeca bi stekla naviku da efikasnije koriste vrijeme i shvatila da uz dva sata svakodnevnog učenja mogu da postignu sjajne rezultate. Roditelji bi bili mirniji, a loptica optužbi bi bila prebačena na pravu stranu.

Njegovanjem radne discipline mnogi problemi bi bili rešeni…

Autor: Katarina Mihajlović-Ilić