SVAKO VRIJEME IMA SVOG KOČIĆA Satira u njegovim djelima i danas aktuelna

Sjećanje na najveće književnike vremena koje je iza nas iz godine u godinu biva obilježeno na drugačiji način, a značaj onih koji su najbolje pisali o životu, borbama, ljudskim nedaćama i slobodarskom duhu ostaje isti, koliko god bili pominjani.

U vrednovanju djela i lika Petra Kočića posljednjih godina u prvom planu se ističe njegov doprinos nacionalnim težnjama i podizanju revolucionarnog duha krajiških Srba kroz najpoznatija djela u njegovom opusu, zbirke pripovjedaka “S planine i ispod planine, te “Jauci sa Zmijanja” i njegov rad narodnog tribuna, dok njegova britka politička satira u djelima “Jazavac pred sudom” i “Sudanija” nekako ostaje potisnuta ili vrednovana kao da je riječ o manje ozbiljnim ostvarenjima.

Književnik i satiričar Miladin Berić, govoreći za “Glas Srpske” o aktuelnosti Kočićevih djela, rekao je da svako vrijeme od Kočića uzima ono što mu odgovara.

– Čini mi se da svako vrijeme ima svoga Kočića, ne misleći pri­ tome na nekoga ko možda svojim književnim opusom ili sudbinom asocira na slavnog pisca i tribuna, već na percepciju Kočića kao književnika. Preciznije, svako vrijeme uzima od Kočića ono što mu trenutno odgovara, a ovom vremenu i visokoj vlasti u kom smo svi (ili ogromna većina) postali jazavci, za koje jedino postoje sudanije, očigledno nisu potrebna britka satirična ostvarenja. Jer za glavatu gospodu poodavno nema suda – rekao je Berić.

S druge strane, Berić ističe da je satira čak i u određenim književnim krugovima zanemarena kao književna vrsta ili smatrana nižom književnošću koja nema estetske vrijednosti, već poput vica ima potrebu da nasmije, što je, po njemu, apsolutno pogrešno.

– Naravno, kao narodni tribun, Kočićeve pripovijetke na temu nacionalnog ugnjetavanja i teškog života na vjetrometini kakva je naša uvijek će biti aktuelne. Takođe, satiričari uvijek moraju da vode računa o pravdi, pogotovo tamo gdje je krivda ušla u sve pore društva. Kočićevo vrijeme je bilo mnogo teže nego danas i oštra riječ je proizvodila mnogo veće represije prema autoru. Međutim, njegov talenat (ali svakako i hrabrost) uspio je da preživi jedan vijek i jednako još sija, ako ne i više, kao onog dana kada je zaiskrio. Iako je bio svjestan da ga čeka sudbina iz jedne od njegovih najpoznatijih rečenica: “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”, nastavio da je ukazuje na devijacije, ali je pritisak bio tako velik da je to ubrzalo njegov kraj – jasan je Berić. Poznati satiričar ističe da danas u Bosni nema Kalaja, odnosno ima ga, iako ga ne priznajemo, što govori i činjenica da je izgubljen čitav jedan vijek i da san o kočićevskoj slobodi još nije ostvaren.

– Ovakva država, kao što je naša, predstavlja raj za istinske satiričare u književnom smislu, i pakao u egzistencijalnom smislu. Jedino nema čistilišta kao u vrijeme Petra, jer danas nikoga ništa ne dotiče, pogotovo ne pisana kritička riječ. Jednom riječju, Božanstvena tragedija – kaže Berić.

Na neki način to je, izgleda, životna sudbina ne samo Kočića već i nekih drugih srpskih komediografa i satiričara, koji za života nisu imali šire priznanje od strane akademske zajednice, iako narod nije imao problema sa prihvatanjem njihovog djela, koje je u velikoj mjeri nadživjelo svoje tvorce, što je, po riječima Berića, potvrda da je prava satira jedino ona koju napadaju.

– Satira je potcijenjena i od strane akademske zajednice. Nije od naroda, ali narod ni o čemu ne odlučuje. Moguće da će nekom nekakva priznanja, bar u vidu prihvatanja djela i ozbiljnijeg sagledavanja opusa, stići kad ve­ć bude među zvijezdama, što je, moguće, kompromis na koji su moderni satiričari spremni. Uglavnom, mediji koji imaju domet rijetko daju prostor satiričarima, a društvene mreže u posljednje vrijeme, bar iz našeg srpskog ugla, cenzurišu i blokiraju bilo kakvu opservaciju koja bi bila u Kočićevom duhu. Namećući nam razne parade ponosa, rijalitije i slične gluposti računaju na sveopštu zombizaciju, nadajući se da će time zatrti bilo kakav slobodarski kočićevski trag. Da će u nama ubiti ono vječno Reljino: “Ideš li, rode” – jasan je Berić.

Gledano iz ugla modernog vremena i današnje satire, banjalučki satiričar nema dileme u vezi s tim da li je Kočićev humoristički i satirični opus izdržao sud vremena.

– Nažalost, Kočić je danas aktuelan kao i početkom 20. vijeka, ako ne i aktuelniji. Ako uzmemo samo “Jazavca”, i u ovo (ne)vrijeme nekakav polumeđunarodni polupredstavnik nameće poluzakone, odlučuje o tome ko je dobar, ko loš, a ko zao, i kao duh sprovodi lebdeći duh Dejtona koji je širok kao Tihi okean. Doduše, danas satiričari ne završavaju u Crnoj kući, već na crnoj listi koja im omogućava da budu onemogućeni u svakom pogledu i da budu dovedeni u stanje u koje je Kočić doveden pred smrt – kaže Berić.

“Zmijanjče”

Polaganjem vijenaca na spomenik našem tribunu i književniku i prigodnim kulturno-umjetničkim programom u parku “Petar Kočić” u petak je svečano otvorena manifestacija “57. Kočićev zbor”. Tada je i Mariji Trubić, učenici osmog razreda OŠ “Petar Kočić” iz Sitnice, za pjesmu “Ideš li, rode” dodijeljena nagrada “Zmijanjče” za najbolji literarni rad mladog pisca iz RS.

– Mnogi učenici iz cijele Srpske su pisali radove, a nagrada je pripala meni. Naša škola je mala i stvarno je predivno kada jedan rad iz malog mjesta dobije jedno ovakvo priznanje – rekla je Trubićeva.

Ideš li, rode?

“Ideš li, rode?” – čujem kroz mećavu
dok na svom ramenu tražim svoju glavu…

Srbijica prva, druga, zatim treća –
tvojoj patnji naša srazmjerna je sreća.

Svaka šuša strana, svaka gnjida, bena
kroz mećavu viče: “Srbi, na koljena!”

Bolje da si gore, no da gledaš bruku
kako srpske vođe na povocu vuku…

Čim kakav Evropnik bilo čim zazvečka,
u srpskom vođi probudi se mečka.

Boli nas k'o tebe, razum nam se muti –
nijednog Cezara, već sve sami Bruti.

Znaš li, čika Petre, da u tom svom bolu
po svu noć sanjamo Pašića Nikolu?

On je bar ponosno znao reći neću,
tražeć’ u mećavi svoju grku sreću.

Znam da ti, Perkane, ne bi bilo milo
vidjet’ koliko se Srba odrodilo…

Koliko ti Srblja, kad koža zasvrbi,
tvrdi: “Od insana najgori su Srbi…”

Ponosno je srpstvo palo u postelju,
mećava je, Petre, zamela tvog Relju…

(…Nema ko nas nije probao da đelja
otkad je zaspao u mećavi Relja…)

Sve je više, Pero, glavate gospode
koje svrbi pupak za “ideš li, rode”.

Scilom i Haribdom naše lađe brode,
a na palubama sve same uhode.

Dok neko ne vrisne “braćo, kojekude”,
na Tajnoj večeri biće samo Jude.

Sad su, moj ti Pero, stigle takve mode,
te se češće ori: “Ideš li, izrode?”

Umni kažu da se kroz mećavu čuje
da nam je pisana zla sudbina Luje…

Ovo ti na kraju, mucajući, morah –
što bi rek'o Njegoš: “Nismo više orah”.

Vijek prošao, ništa što b’ ti bilo milo.
Možda se, moj Pero, na vrijeme usnilo.

Glas Srpske