Zbog čega nemamo sjećanja iz perioda kada smo bili bebe?

Sigurno imate periode kojih se uopšte ne sjećate iz djetinjstva, a vaše prve uspomene su vjerovatno maglovite i iskrivljene. Iako skoro svi doživljavaju ovu pojavu, poznatu kao amnezija u djetinjstvu, njeni uzroci još uvijek su misterija.

Ove četiri hipoteze mogle bi da objasne zašto ne možemo da se sjetimo mnogo toga iz predškolskih dana.

1. Vaš mozak je bio nedovoljno razvijen

Mnogi neuronaučnici tvrde da bebe ne mogu da imaju dugoročna sjećanja, jer njihov mozak nije u potpunosti razvijen.

Kao bebe sigurno možemo da imamo neke uspomene. U stvari, dva naša moždana sistema neophodna za stvaranje memorije – hipokampus i medijalni temporalni režanj – su prilično dobro razvijena do naše prve godine. Međutim, prefrontalni korteks ne sazrijeva u potpunosti do naših ranih dvadesetih.

Neuronaučnici vjeruju da nam ovaj dio mozga pomaže da formiramo epizodna sećanja – sjećanja na stvari koje su nam se dogodile. Prije nego što naš prefrontalni korteks bude bar djelimično razvijen, možda možemo da se sjetimo određenih vještina ili da prepoznamo predmete, ali ne možemo da zapamtimo kompletne scene.

2. Vaš jezik je bio ograničen

Neki psiholozi tvrde da ne možemo da se sjetimo svog djetinjstva zato što nismo mogli da uokvirimo sjećanja u lingvističkim terminima i zato ih nikada nismo pravilno organizovali ili uskladištili. Kada razmislite o tome, učenje jezika je promijenilo način na koji predstavljate svijet.

Tokom prve posjete ljekaru, niste bili okruženi stetoskopima, vagama i špricevima. Vjerovatno ste razmišljali o stvarima drugačije, prije nego što ste imali riječi da opišete svoju okolinu. Dakle, vaša sjećanja iz vaših pre-verbalnih dana mogu biti manje živa, jer je vaša vizija svijeta bila drugačija.

I dok nam nije potreban jezik da bismo formirali sjećanja, on nam pomaže da ih uvježbamo naglas i u sopstvenim glavama. Možda se ne biste sjetili da je Jovan pokvasio pantalone u trećem razredu da ga niste podsjećali (i sebe) na to svo vrijeme.

Ali da ste bili previše mladi da biste verbalizovali ono što se dogodilo, propustili biste priliku da pričate o tome iznova i iznova sve dok ne zapamtite događaj.

3. Niste imali osjećaj za sebe

Neki psiholozi vjeruju da bebe moraju da razviju osjećaj sebe prije nego što mogu da razviju sjećanja na stvari koje su im se dogodile – poznata kao autobiografska sjećanja. Bebe koje još ne razumijeju ko su, imaće teškoće da odaberu stvari koje su lično povezane.

Jedan eksperiment o samoprepoznavanju i pamćenju pružio je podršku ovoj hipotezi. Psiholog Hark Hau testirao je da li su bebe u stanju da se prepoznaju u ogledalu.

Zatim ih je pustio da se igraju sa plišanom životinjom i rekao im da je stave u fioku u laboratoriji na čuvanje. Vratio ih je dvije nedjelje kasnije i otkrio da samo bebe koje su se mogle da se prepoznaju u ogledalu mogu da se sjete gde su sakrile igračku.

4. Promijenila nam se perspektiva

Drugi psiholozi tvrde da nemamo problema sa stvaranjem uspomena – samo imamo problema da ih se prisjetimo kada starimo. Moguće je da zaboravljamo naše epizode ​​iz djetinjstva, jer ne postoje „okidači“ koji bi nam pomogli da pokrenemo sjećanja.

Čak i ako ste cijeo život živjeli u istoj kući, svijet iz sadašnje vizure izgleda mnogo drugačije nego kada ste bili beba. Zamislite vašu prvu rođendansku zabavu; ogromni namještaj, hrana koja je teška za jelo i nepoznati ljudi koji govore čudnim jezikom koji ne razumijete.

Možemo da zaboravimo na naše djetinjstvo, jer se od djetinjstva naša perspektiva toliko radikalno promijenila da je teško doći do tragova za jasno sjećanje.

DDL