“Đajiću, stidi se ako imaš obraza” Vučinić podijelio potresnu priču, Stanivuković odmah reagovao

Nakon što je narodni poslanik Liste za pravdu i red Đorđe Vučinić objavio potresnu priču o samohranoj majci čije dijete boluje od Daunovog sindroma, a kojoj je Vlado Đajić obećao posao pa poslao odbijenicu reagovao je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković.

-Poštovani poslaniče, pažljivo sam pročitao ovo što ste napisali. Ova draga majka će imati podršku naše Banjaluke. Danas ćemo je kontaktirati i za Novu godinu, kao novogodišnji poklon, ona će dobiti siguran posao. Srećne praznike želim – napisao je Stanivuković.

Vučinić je odgovorio Stanivukoviću u komentaru i naglasio da ovakve teme moraju biti iznad politike i uputio mu srdačne pozrave iz Trebinja.

– Ovakve teme moraju biti iznad svake politike. Stara poslovica kaže da se čovjek drži za riječ, a vo za rogove. Đajić je pokazao rogove, a nadam se da se već od ovog momenta ovaj problem može nazvati riješenim. Srećni praznici, srdačan pozdrav iz Trebinja – napisao je Vučinić.

Njegovu objavu i  ovu potresnu priču prenosimo u cjelini:

“Pred sam kraj ove godine na posljednjoj sjednici NSRS imao sam diskusiju koja mi je do sada bila najteža.

Svašta čovjek sazna kroz ovu vrstu posla i poziva, nasluša se svakojakih problema i (ne)rješivih situacija, od nekih najsitnijih, do onih gdje zaista nisam adresa da bih mogao čak i nekim iole dobrim savjetom da pomognem, pa sve do onih gdje te u najmanju ruku srce zaboli.

Ovu priču ne znam ni odakle bih krenuo, jer me prije svega uhvati tuga i stegne mi se srce da je ovo tema od koje dobar dio našeg društva sklanja glavu, a da stvar bude gora – vlast poptuno ignoriše.

Ko me poznaje, zna da nisam neko ko trči za političkim poenima, niti populišem. Da je tako, samo bih ponavljao o Putinu i Đokoviću i siguran sam da bih egzistirao na političkoj sceni barem još nekoliko mandata.

Ja sam i u politiku ušao srcem, iako, plašim se reći u procentima, ima onih koji su u aktuelnom sazivu NSRS zbog drugih motiva, koji su sušta suprotnost onome kako ja to doživljavam i na kraju krajeva i živim.

No, ja nisam tema ovog pisanja, već pedesetsedmogodišnja Radmila, samohrana majka koja ima kćerku sa Daunovim sindromom i 90% invalidnosti. Radmila o kojoj sam, između ostalog, pričao u gorepomenutoj diskusiji, takođe, kao i mnogi roditelji u Banjaluci izgubila je status roditelja-njegovatelja, odnosno komisija CZSR je ustanovila da njena šesnaestogodišnja nema više TRAJNO, već PRIVREMENO oštećenje, iako se, nažalost, kod njene kćerke zdravstveno stanje nije poboljšalo.

Njen primjer nije jedini o kojem sam tada govorio, mada termin primjer nije “najzgodniji”, s obzirom da je to život samohrane majke koja vodi dijete svakog radnog dana u Centar “Zaštiti me”, koji je inače specijalna škola koja ima srednje, osnovno i obrazovanje u tzv. nivoima.

Njena kćerka pohađa nivoe, nije samostalna i potreban joj je nadzor 24 časa.
Majka Radmila sticajem tih okolnosti ne može ostvariti redovno radno vrijeme od 40 sati sedmično. Ona može da radi skraćeno po četiri sata dnevno, ali očigledno samo u teoriji i na papiru.

Ono što me je strašno razljutilo, pa na kraju krajeva i navelo da pišem ovaj tekst jeste činjenica da za nju nema zaposlenja.
Privatnici, čast izuzecima, ne žele da zaposle roditelje ovakve djece, jer im ne odgovaraju ta četiri sata tokom kojih dijete obično bude u Centru “Zaštiti me”.
Tu dolazimo do pitanja šta je sa javnim sektorom i ko se sve zapošljava tamo jer je donio 20-30-40 glasova, a sjetimo se samo priče našeg premijera o neradnicima, tj. onima koji su na platnom spisku, a nikad ih niko od kolega sa “posla na kojem rade” nije vidio na radnom mjestu.

U gorepomenutoj diskusiji osvrnuo sam se upravo na Radmilin slučaj i odbijenicu koju je ove godine dobila na UKC RS, da radi kao čistačica na četiri sata.
Nakon toga, direktor te ustanove i AMBASADOR OSOBA SA DAUNOVIM SINDROMOM – Vlado Đajić, obećao je da će stvar biti riješena, a Radmilino je da dođe u narednih nekoliko dana kako bi se riješila procedura, te prikupili potrebni papiri.

Radmila je otišla, obavila razgovor, gdje joj je rečeno da formalno uputi molbu i riješi sanitarnu, te obavi vakcinaciju.
U ovom mjesecu invalidnina i pomoć/dodatak na račun tuđe njege u Banjaluci nije uplaćena, a to je JEDINI IZVOR PRIHODA ove samohrane majke. Ona je od svojih prihoda uspjela samo da izvadi krv, a u međuvremenu joj je došla – VJEROVALI ILI NE – ODBIJENICA.
Kazali su joj da “nemaju potrebu za njenim angažovanjem”.

Već drugi put u ovoj godini ona je dobila odbijenicu da se zaposli kao čistačica na UKC RS.
Dovesti ovakvu ženu u situaciju da je pred rješenjem jednog od problema s kojim gotovo da ne može izaći na kraj (a da ne ponavljam onaj mnogo veći) i ubiti joj nadu tako lagano, kao da se ništa desilo nije, meni je ravno najvećem zločinu.

Republika Srpska je zemlja gdje roditelji djece sa poteškoćama u razvoju moraju biti na ulici da se bore za svoja prava da bi MOŽDA NEKO čuo za njihove probleme, a da ne govorimo o nekom rješenju.

A mi ćemo nastaviti slavlje, i početi nekolika nova, sve do 9. januara i reprize proslave Nove godine po julijanskom kalendaru. Praviti se da se ništa ne dešava, a ide i izborna godina, izmišljaćemo radna mjesta samo da bi se domogli tendera, dodatnih radova na garažama, hidroelektranama, putevima. . .
A ove male i nevidljive ko j….. , ionako nisu veliko glasačko tijelo. A i kvare prazničnu atmosferu.

Stidi se Vlado Đajiću, stidi se Republiko Srpska, ako uopšte više i imaš obraza”, napisao je Vučinić.