“Mog života vir je na uviru” Na današnji dan rođen je čuveni pjesnik Branko Radičević, umro je premlad

Poznati srpski pjesnik Branko Radičević rođen je u Slavonskom Brodu, na današnji dan 28. marta 1824. godine. Radičević je uz Đuru Daničića bio najodaniji sljedbenik Vukove reforme pravopisa srpskog jezika i uvođenja narodnog jezika u književnost.

Prve stihove Branko je napisao još dok je pohađao Karlovačku gimnaziju, a odušljevljen Vukovim reformama se intenzivnije počeo baviti književnim radom.

Prvu knjigu pjesama je objavio u Beču 1847. godine, na čistom narodnom jeziku u duhu modernog evropskog romantičarskog pjesništva.

Iste godine su objavljeni i Vukov prijevod Novog zavjeta, Daničićev Rat za srpski jezik i pravopis “i Njegošev” Gorski vijenac “, te se ta godina smatra godinom neslužbene Vukove pobjede.

Zbog revolucije koja je zahvatila Habsburšku monarhiju, Radičević je napustio Beč i živio je po raznim mjestima. Slava koju su mu donijele prve pjesme bila je velika i u Kneževini Srbiji, u koju je nekoliko puta dolazio. U strahu da njegovo prisustvo ne izazove nemire među velikoškolskom omladinom, vlasti su ga protjerale iz Zagreba.

U to vrijeme je počeo oboljevati od tuberkuloze. Vrativši se u Beč 1849. upisao je studij medicine, ali je nastavio baviti književnošću i godine 1851. je objavio još jednu zbirku pjesama.

Branko Radičević je preminuo 1. jula a 1853. u bečkoj bolnici na rukama Vukove kćeri Ane.

Postuhmno zbirku pjesma je objavljavio njegov otac 1862. Godine 1883. posmrtni ostaci su preneseni iz Beča u Stražilovo.

S Brankom Radičevićem su u nacionalnu književnost prvi put ušle pjesme s izrazito lirskim motivima i raspoloženjem.

Te pjesme su prvenstveno pjevale o radosti i ljepotama mladosti. Ipak, veći dio svojih pjesama, kao što su “Kad mlidijah ‘umrijeti”ili”Đački rastanak” Radičević je pisao kao elegije (tužne pjesme).

Poznato je da je Branko u pjesmi “Kad mlidijah umrijeti” opjevao vlastiti rastanak sa životom.

Prisjetimo se stihova ove pjesme, čovjeka koji je volio život ali je ipak teška bolest bila jača,te je umro prije tridesete godine.

Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dole veće pada,
Zelenoga više ja nikada
Videt’ neću!

Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.

Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom, beli danče!
Zbogom, svete, nekadanji raju. —
Ja sad moram drugom ići kraju!
O, da te tako ja ne ljubljah žarko,
Još bih gledo tvoje sunce jarko, —
Slušo groma, slušao oluju,
Čudio se tvojemu slavuju,
tvojoj reci i tvojem izvoru, —
Mog života vir je na uviru!

O, pesme moje, jadna siročadi,
Deco mila mojih leta mladi’!
Htedoh dugu da sa neba svučem,
Dugom šarnom da sve vas obučem,
Da nakitim sjajnijem zvezdama,
Da obasjam sunčanim lučama …

Duga bila, pa se izgubila,
zvezde sjale, pa su i presjale,
A sunašce ono ogrijalo
I ono je sa neba mi palo!
Sve nestade što vam dati spravlja’ —
U traljama otac vas ostavlja.

BLink