“Najveća radost iz djetinjstva kad je PIKSI FULAO PENALE protiv Borca” Lazić otkrio detalje iz života, pjevao navijačke pjesme, zamalo i zaplakao (VIDEO)

Odbornik Pokreta “Banjaluka zove” u Skupštini grada Banjaluka, Saša Lazić Medo, otvorio je prvu sezonu BLink leksikona i za naš portal progovorio o privatnom životu, ljubavi prema fudbalu, uspomenama iz djetinjstva…

Govorio je o tome šta voli u Banjaluci, pričao o uspomenama sa stadiona, pjevao navijačke pjesme, ali imao i veoma emotivne odgovore.

Šta biste prvo pokazali u Banjaluci nekome ko dolazi prvi put u grad?

Kastel, Vrbas, puno lijepih mjesta na Vrbasu, i naravno Šehitluke, Banj brdo.

Na čemu ste najviše zahvalni?

Na porodici, na djeci.

Stadion ili dvorana?

Jednostavan je odgovor. Moj prvi Deda Maraz je bio na borčevom stadionu. Tako da stadion je odgovor, nema šta. Ima i ona moja pjesma, ja sam je izmislio – volim te, bodrim te, idem na stadion zbog tebe.

Šta je to što vas čini drugačijim od ostalih?

Ja sam uporan, tvrdoglav… Upornost prije svega.

Radite li ono u šta vjerujete ili samo pokušavate vjerovati u ono što radite?

Zvuči kao trik pitanje. Vjerujem u to što radim, ja sam tu iz najboljih namjera. Neka svima bude bolje, pa će i meni biti bolje. Neka bude svima, meni ne mora. Najbolje je kad asistiraš, namjestiš go, a neko zakuca. Nema ljepšeg osjećaja nego kad pomogneš.

Banj brdo ili Vrbas?

Dva su to geografska pojma najjača u Banjaluci, tako da tu neću dati nikakav odgovor. To mi dijeli prvo mjesto.

Koja osobina kod ljudi vas nervira?

Strah. To mi je najiritantnije kod ljudi. Starh je u redu, ali bespotreban strah, kad ljudi ne vide dalje od metar od sebe, e to je nešto što nikako ne mogu. Pokušavam svojim djelovanjem da to pokažem, da pokažem ljudima da nije lako da te neko ugrozi, daj da se dignemo, biće bolje svima.

Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?

Nikad ne pokušati. To je katastrofa. Imati želje i ambicije, a ne pokušati ih ostvariti, to je nešto najgore.

Čega se bojite?

Budućnosti za svoju djecu. Samo da je malo posložiti stvari da utabamo stazu svojoj djeci da ostaju ovdje, da se ne bojimo za njih, da nije strah pustiti ga u grad.

Šta ste uvijek željeli učiniti, a nikada niste?

Teško je i sjetiti se svega u životu, ali mislim da jesam pokušao sve što sam želio da ostvarim.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Druženje sa porodicom i prijateljima. Insistiram na tim druženjima u krugu prijatelja i porodice, da se čovjek opusti.

Koja je vaša najsrećnija uspomena iz djetinjstva?

Borac je ušao u prvu ligu i Zvezda dolazi, Piksi u roku godinu dana fula dva penala protiv Borca. Tako taj detalj bi izdvojo, to je neka luđačka radost, kao dijete. Ali bilo je puno radosti.

More ili planina?

More je more. Nema priče. More je “bog-otac”.

Koje je najvažnije obećanje koje ste sami sebi dali?

Nisam sebi dao neko obećenje generalno, ali pritisak je izgurati sve i ne predavati se, nikada ne prestajati vjerovati u sebe i u neke pozitivne stvari, u pravu…