Zašto je park više od piknika, a piknik je bio lijep

Gužva u ponedjeljak na parkingu pokraj Delte mogla se učiniti čudnom samo neupućenom ili malicioznom Banjalučaninu. Ili, bolje rečeno, onom koga je ubila svakodnevnica do te mjere, da misli kako njegovu mrzovolju i odsustvo svakog optimizma dijeli većina sugrađana ili bar oni koji uopšte znaju šta se u gradu ovih dana dešava.

Rijeka ljudi, porodice s djecom, mladi i stari, sjurili su se u prostor između Delte i Kampusa, u kojem je gradska uprava predvidjela izgradnju novog banjalučkog parka, ali je inicijativa, odlukom skupštinske većine, (privremeno) zaustavljena.

To ipak nije spriječilo Banjalučane, da na Dan pobjede nad fašizmom, koji se u Republici Srpskoj obilježavao neradno, pohrli u ovaj dio grada. Badminton i odbojka, živa muzika i ležanje na travi, na tren su od Banjaluke učinili grad sličan svakoj pristojnijoj evropskoj metropoli, u kojoj su parkovi gotovo sveta mjesta, oaze odmora i sabirni centri svih generacija, željnih svježeg vazduha, prirode, opuštanja…

I druženja. Druženja sa nepoznatima, a sličnima, neopterećena formom, jeftina i opuštena, kao nasušna potreba u ovom brzom i otuđenom vremenu, nisu fenomen samo zapadnih društava, već i ovog našeg podneblja, koje je od Zapada prepisalo mnogo toga, i dobrog i lošeg, a sa kojim je, u zadnje dvije godine, dijelilo jedinstveno iskustvo kovid mjera, lokdauna i socijalne distance. I otuda, ma koliko neki u inicijativi da se Banjaluci podari još jedan park, željeli da vide populizam i jeftine političke poene, gužva i graja stotine stanovnika grada na Vrbasu ih je naprosto demantovala.

Sunce i priziv dobre energije, učinili su da ljudi izadju i da se druže; svakodnevne frustracije su makar na trenutak stavljene ad akta, jednako kao (samo)nametnute partijske podjele, zapošljavanja preko veze; odlasci mladih zbog nepravde i lošeg standarda, nacionalne zadjevice i socijalne razlike, ustupile su mjesto smjehu i dječijoj graji.  Učinili su da se svi osjetimo građanima ovog grada, makar na tren, makar tog jednog majskog podneva.

I zato je pravljenje parka mnogo više od puke političke inicijative, mnogo više od pokušaja da se, kako su to neki skloni da tvrde, zakamuflira izgradnja nebodera u centru (kojima tamo zaista nije mjesto), poskupljenje prevoza (za koje aktuelna gradska administracija ne snosi nikakvu krivicu),  rupe na asfaltu (dok jedne krpiš, druge se stvaraju)  ili nepokošena trava (za koju bi se Grad zaista morao pobrinuti).

Novi park je i nagovještaj diskontinuiteta sa politikom urbanističkog haosa koja je Banjaluku dovela do toga da izgubi epitet zelenog grada, najava drugačijeg kursa u politici izgradnje, koju bi trebao da predstavlja novi  regulacioni plan i u čijem bi poboljšanju i usvajanju građani morali da učestvuju.

I, ne manje važno, novi park i priča oko njega,  zajedno sa piknikom koji je stvorio gužvu s početka priče, potvrda je da ovaj grad ima građane, one koji žele dobro jedni drugima i mjestu u kojem žive, građane koji žele da tu ostanu i tu gaje svoju djecu.  Djeca su u parku i bila najveselija, i ako ni zbog čega drugog, park nam je potreban zbog njih.  A to nije mali i nevažan razlog.

(Kolumnu za BLink pisao jedan od građana Banjaluke)