NASILJE ESKALIRA Sve više žena i djece u sigurnim kućama

Svjedoci smo da je nasilje nad ženama sve prisutnije u Bosni i Hercegovini, ili se o tome više priča kada dođe do najgoreg ishoda, femicida.

Ubistva žena u Gradačcu i Zavidovićima su i više od alarma za uzbunu, i apel da se obrati pažnja na prve znakove koji pokazuju da se nalazite u nasilnoj vezi, kao što su vrijeđanje, ponižavanje, ekonomske ucjene, manipulacija i kontrola.

Amela Bašić Tomić, menadžerka sigurne kuće Udruženja “Udružene žene” Banjaluka, kazala je za Nezavisne novine da se kod njih najčešće smještaju žene koje su doživjele neki oblik kombinovanih vidova nasilja, a trenutno imaju 19 žena i djece koji borave kod njih.

– Obično dolasku u sigurnu kuću prethodi fizičko nasilje, koje je i najuočljivije i zbog koga žrtve najčešće i potraže pomoć. Žrtve najčešće nisu u stanju da kažu kada je nasilje tačno počelo, jer ga obično percipiraju onda kada dođe do oblika fizičkog nasilja, ali kroz rad s njima pokušavamo da dođemo do toga da one same identifikuju kada je počelo nasilje nad njima. U Republici Srpskoj žrtve se mogu javiti na SOS broj 1264, u Federaciji na 1265, a bitno je naglasiti da imamo psihološko savjetovalište, kao i pravno, i sve naše usluge su besplatne”, kaže Bašić Tomićeva.

Napominje da su se žrtve, kontrolišući oblike ponašanja koji su specifični za nasilnike, povezivale s pozitivnim emocijama, odnosno ljubavlju, brigom, što se naziva “začarani krug nasilja”.

– Nasilnik postepeno partnerke uvodi u taj krug gdje se smjenjuju određene faze. Prije nego što dođe do fizičkog nasilja, obično mu prethodi dugotrajan period zaoštravanja odnosa, odnosno svih onih obrazaca ponašanja koji spadaju pod psihičke i ekonomske oblike nasilja. Kreće vrijeđanje, omalovažavanje, ponižavanje u društvu, stalna potreba da se kontroliše ponašanje žrtve, njeni kontakti, a česti su i ljubomorni ispadi – objašnjava Bašić Tomićeva i dodaje da se u većini slučajeva pokaže da je nasilnik taj koji je bio sklon preljubama, ali je projektovao svoje ponašanje na partnerku.

– Tu je i uskraćivanje sredstava za život, potreba da se kontroliše kućni budžet, kao i potreba da se daje minimum novčanog iznosa, optuživanje partnerke da je nesposobna majka, da ne zna sa novcem, što sve dovodi do pada samopouzdanja kod žrtava nasilja – objašnjava Bašić Tomićeva.

Navodi i fazu “medenog mjeseca”, kada se žrtva vraća nasilniku i kada vjeruje da može doći do promjene i pokajanja kod nasilnika.

– Tada nasilnici kupuju poklone, igraju na emocije žrtve i bude nadu da su se promijenili. I upravo iz te želje da stvari budu bolje, žrtve se vraćaju nasilnicima, ali vremenom dolazi samo do smjene tih faza, dok žrtva zaista ne spozna da je žrtva i odluči da zatraži pomoć. Naša statistika kaže da 75 odsto žena započinje samostalan život, a 25 odsto se vrati počiniocu nasilja. Desi nam se u toku godine da imamo jedan slučaj povratnika, odnosno osoba koje su u nekom ranijem periodu koristile naše servise i odlučile da daju još jednu šansu partneru, što se pokazalo kao loša odluka – kaže Bašić Tomićeva.

Dodaje da je u periodu pandemije virusa korona povećan i broj roditelja, pretežno majki, koje trpe nasilje od strane sinova, ali koje od straha i stigme okoline ne prijavljuju svoju djecu.

Huremović: Svaka osoba može biti žrtva

Danijela Huremović, voditeljica sigurne kuće u Tuzli, koju vodi Udruženje “Vive žene”, kazala je za “Nezavisne novine” da se povećao broj žena koje im se javljaju na razgovore i savjetovanje, iako nisu nužno žrtve fizičkog nasilja.

– Fizičko nasilje obično dolazi nakon određenih epizoda ili dužeg vremena trajanja svih drugih oblika nasilja, prije svega psihičkog. Dobro je da su informisane da imaju kome da se obrate i gdje da prijave nasilje. Nedavni slučajevi femicida koji su se desili u BiH doveli su do povećanja poziva za pomoć, traže razgovore, smještaj, savjet, informacije kako da se zaštite od nasilnika – kazala je Huremovićeva i dodala da trenutno imaju šest žena, kao i dvoje djece bez srodničke skrbi, i troje koji su sa majkama smješteni u sigurnu kuću.

Napominje da svaka osoba može biti žrtva nasilja, nezavisno od pola, uzrasta, boje kože, socijalnog, materijalnog i ekonomskog statusa.

– Svako u jednom trenutku života može postati žrtva nasilja, ali sve statistike govore da su žene najvećim dijelom i u najvećem broju izložene nasilju u porodici, a samim tim i djeca su velikim dijelom izložena nasilju u porodici. U ovom slučaju nije bitno da li je nasilje upućeno direktno njima, ali je dovoljno da odrastaju u takvoj nasilnoj sredini gdje se stalno dešava galama, psovke, razbijanje predmeta po kući, fizičko nasilje i zanemarivanje njihovih potreba. Od obezbjeđenja prehrambeno-higijenskih namirnica, školskih udžbenika, neodlaska u školu, i to je sasvim dovoljno da se kaže da je nasilje najučestalije i najveći broj je prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama i djecom – kaže Huremovićeva i dodaje da treba posebnu pažnju obratiti na osobe starije životne dobi koje mogu biti žrtve nasilja od svojih srodnika.